Moj tata je bio olimpijski veslač, ali ja sam se okrenuo tenisu zbog straha od vode – sada me gledao kako osvajam medalju u Parizu 2024.
Od malih nogu bio sam pod pritiskom da slijedim stope mog oca, slavnog olimpijskog veslača. Veslanje je bilo u našoj obitelji kao tradicija, a očekivanja su bila velika. Međutim, dok su svi u obitelji očekivali da ću se pridružiti veslačkom timu, ja sam osjećao neizreciv strah od vode. Dok su drugi veslači uživali u treningu na mirnim vodama, ja sam se borio s unutarnjim demonima svaki put kad bih sjeo u čamac.
Zbog tog straha, odlučio sam se okrenuti drugom sportu – tenisu. Teniski teren postao je moje utočište, mjesto gdje sam mogao izražavati svoju strast prema sportu bez straha. Iako moj otac u početku nije razumio moju odluku, uvijek me podržavao. Znajući koliko je njemu bilo važno osvajanje medalje na Olimpijskim igrama, bilo mi je iznimno teško suočiti se s njim i priznati mu da veslanje nije moj put.
Godinama kasnije, naporan rad i posvećenost tenisu donijeli su plodove. Kada sam se kvalificirao za Olimpijske igre u Parizu 2024., znao sam da ću imati priliku ostvariti san koji je moj otac imao za mene – osvajanje olimpijske medalje, ali u sportu koji sam ja izabrao. I dok sam stajao na pobjedničkom postolju s medaljom oko vrata, gledao sam u publiku i vidio suze ponosa u očima mog oca.
Ovaj trenutak nije bio samo moja pobjeda, već i njegovo priznanje da sam pronašao svoj put i ostvario uspjeh na svoj način, bez obzira na strahove koje sam nosio iz djetinjstva.